U našem malom obrnutom kolektivu jedan od članova tima sam i ja – logopedinja, teta Matea.
Što je moj posao? Čime se uopće bavi logoped? Zašto je to stručnjak čije su kompetencije potrebne pojedinoj djeci? Odgovore na ova pitanja pokušat ću sažeti u tekstu koji slijedi.
Moj je glavni alat u radu IGRA. Sva djeca uče igrajući se, zato se mi u Obrnutoj stalno igramo, ali kroz tu igru i pomoću mojih znanja na zabavan i „bezbolan“ način učimo potrebna znanja i vještine. Dijete treba voljeti dolazak logopedu i uživati u aktivnostima s njim. Na taj način postajemo tim i postižemo rezultate.
Prije konkretne primjene, važno je znati što je uopće logopedija u teoriji.
Logopedija se definira kao znanost koja se bavi detekcijom, dijagnostikom i (re)habilitiranjem poremećaja komunikacije, jezika i govora.
Problematika kojom se logopedi bave veoma je široka. Logopedska terapija ne uključuje samo rad s djecom, već i s odraslima kojima je potrebna (re)habilitacija jezika i/ili govora.
Najčešća su sljedeća područja djelovanja logopeda:
Glavne smjernice u logopedskom radu jesu komunikacija, jezik i govor, stoga je važno razumjeti i razlikovati te pojmove.
Komunikacija može biti verbalna i neverbalna. Neverbana se komunikacije javlja prva kod sasvim malene djece i u raznim se oblicima zadržava tijekom cijelog života (mimike, geste, stav tijela…). Verbalna komunikacija vezana je uz jezik, govorenje, znakovanje. I verbalna i neverbalna komunikacije obilježja su urednog komunikacijskog obrasca.
Ono osnovno što se kod djece urednog razvoja javlja od prvih dana jesu: kontakt očima, socijalni smiješak, želja za interakcijom, sudjelovanje u interakciji i njezino iniciranje, združivanje pažnje s odraslima oko nekog interesa (predmeta, npr. igračke).
Komunikacija je osnova za razvoj jezika i govora, ona je temelj na kojem gradimo i sva ostala znanja jer smo kao društvena bića zbog komunikacije i socijalizacije motivirani učiti. Primjerice, djeca uče da pogledom mogu usmjeriti roditelja na predmet koji žele te da kad pokažu prstom, roditelj posegne za tim predmetom i oni ga dobiju. Tako je dijete shvatilo da komunikacijom (pogled, gesta prstom) može dobiti nešto zauzvrat i postaje motivirano za daljnju komunikaciju. Svaki roditeljev osmijeh, afektivni govor, ponavljanja povezana s maženjem, pusama, igrom i hranjenjem savršeno su okruženje za usvajanje komunikacijskih vještina govora i jezika kod malenih.
S vještinama komunikacije teže ovladavaju djeca s poremećajem iz autističnog spektra i djeca s poremećajem socijalne komunikacije. Slabije komunikacijske vještine mogu imati i djeca koja nisu adekvatno poticana u ovim vještinama. Komunikacijske su vještine osnova za usvajanje govora i jezika.
Jezik je sustav koji pripadnici određenog govornog područja koriste. Naš je jezik, naravno, hrvatski. Jezik je prepun pravila, ima savršenu strukturu u kojoj, vjerujem, svaki logoped ili neki drugi zaljubljenik u jezik, uživa. Ta pravilnost jezika pomaže djeci da ga spontano usvajaju ako su mu izloženi u kritičnom periodu, tj. u prve četiri godine života.
Ponekad se kod djece jezične vještine „ne poslože“ kako bi trebale; ne nauče se spontano, već za njih treba poticaj i podučavanje. Primjerice, dijete slabije razumije uputu koju mu damo (receptivna razina) ili pak ima premalo riječi u rječniku, miješa gramatičke kategorije roda, koristi pogrešne padežne nastavke, mijenja red riječi u rečenici, teško prepričava (ekspresivna razina) i sl.
Teškoće na jezičnoj razini mogu se pojaviti i kod odraslih osoba prilikom oštećenja centara mozga koji sudjeluju u jezičnom razumijevanju i ekspresiji.
S obzirom na to da je jezik kao sustav veoma slojevit i ima svoje sastavnice (fonologija, morfologija, sintaksa, semantika i pragmatika), do problema može doći na jednoj ili više od navedenih razina. Zato jezični poremećaji međusobno mogu biti veoma različiti i zahtijevaju individualni pristup. Posebna skupina jesu Posebne jezične teškoće čiji uzrok ne može ležati u senzoričkom oštećenju, motoričkoj disfunkciji, drugom zdravstvenom ili neurološkom stanju te intelektualnim teškoćama ili općem razvojnom zaostajanju (DSM V, 2014.)
Na jezičnoj razini problem mogu imati problem i djeca s oštećenjima sluha koja zbog nedostatnog auditivnog sustava i povratne sprege (ne čuju) teže usvajaju govorni jezik. U ovom području važno je iskoristiti prednosti vizuo-spacijalnog modaliteta (znakovni jezik), tehnoloških pomagala (slušna pomagala, umjetne pužnice), taktilnih podražaja i mnogih drugih oblika rada, ovisno o potrebama djeteta, kako bi se pravovremeno potaknuo njegov govorno-jezični razvoj. Ovdje je opet važno naglasiti da se osnove materinskog jezika usvajaju u prve četiri godine i zato nema prostora za gubljenje vremena. Djetetu se mora ponuditi pravovremena i kvalitetna logopedska terapija.
U školskoj dobi jezične teškoće mogu se pretočiti u Specifične teškoće učenja (disleksija, disgrafija, diskalkulija) koje djetetu otežavaju usvajanje školskog sadržaja.
Logoped kroz razne zadatke/igre pokušava djetetu praktično pomoći da usvoji jezična pravila i počne ih koristiti u govoru.
Govor je nešto što dolazi na vrh piramide, nakon komunikacije i jezika. To je finalni proizvod, zvučna realizacija misli u kojoj se očituju sve naše komunikacijske i jezične vještine, ali i govorna tečnost te artikulacijska izvedba.
Nije potrebno naglašavati važnost govora za čovjekov svakodnevni život. To je medij komunikacije i prenošenja poruka, to je u konačnici nešto po čemu je svatko od nas prepoznatljiv i poseban. Samim time, govor nerijetko postaje vještina prema kojoj nas drugi procjenjuju. Neupitno je dio svačijeg identiteta, zato je važno da bude ostvaren u svom punom potencijalu.
U smislu patologije, logoped se bavi ispravljanjem nepravilnog izgovora glasova (artikulacijski poremećaji), korigiranjem neadekvatne govorne brzine (brzopletost) te mucanja (oklijevanja, ponavljanja, zastoji, ispravljanja, poštapalice, stanke). Slušanjem govora percipiramo i glas osobe koji se također može opisati zadanim parametrima kao uredan ili distorziran te se prema tome provodi glasovna terapija.
Čitanje i pisanje jesu vještine za koje je potrebno izgraditi čvrst temelj kroz poticanje predvještina,a to su: fonološka svjesnost, rječnik, narativne sposobnosti, svjesnost o tisku, prepoznavanje grafema i grafomotorika.
Svakako je važno da je dijete od najranije dobi okruženo brojkama, slovima, knjigama kako bi se ti koncepti „ušuljali“ u njihov um. Važno je da roditelji na ispravan način čitaju s djecom jer je to vrijeme kada dijete usvaja jako puno predvještina koje mu otvaraju vrata u svijet znanja. Primjerice, dijete tada uočava da se čita slijeva na desno i odozgo prema dolje, uočava da se slikovnica (i slova) mora okrenuti na određenu stranu, shvaćaju da pisani tekst ima svoju realizaciju u govoru (čitanje) i sl.
Promatrajući slova, dijete uočava da se ona sastoje od različitih vrsta linija koje mogu biti u odnosima, dobivaju osjećaj za detalje (točkice, kvačice, crtice) i orijentaciju. S vremenom ih nauče imenovati shvaćajući da svaki izgovoreni glas ima svoj zapis. Rukom nauči oblikovati različite vrste linija.
Što se tiče naracije, uz pravilan poticaj dijete prepričava događaje iz vrtića ili parka. Ono uočava elemente pročitane priče (npr. likove, mjesto i vrijeme radnje, problem u priči), počinje logički zaključivati, prepričava priču, odgovara na pitanja o njoj, kreativno stvara svoje verzije.
S vremenom dijete prepoznaje i proizvodi rimu, gradi se koncept riječi koja se sastoji od slogova i glasova. Dijete je u stanju prebrojati riječi u rečenici. Osim toga izdvaja prvi i zadnji glas u riječi. Ovo su vještine fonološke svjesnosti bez kojih zasigurno nema niti čitanja niti pisanja.
To su vještine zbog koji djeca u predškolskoj dobi često odlaze logopedu. Logoped ih osvještava i potiče. Kada dijete razvije navedene predvještine, možemo reći da je u domeni fonološke svjesnosti spremno za školu.
U školskom periodu kod djece se mogu javiti specifične teškoće učenja. Radi se o disleksiji, disgrafiji i diskalkuliji. Vrlo su često povezane s jezičnim poremećajem. Ove teškoće djeci otežavaju usvajanje gradiva i prolazak kroz školski sustav obzirom da dodiruju procese čitanja, pisanja i računanja koji su osnovni alati tijekom obrazovanja. Logoped s djetetom uvježbava ove procese, preporuča prilagodbe sadržaja, jača djetetove jake strane i savjetuje roditelje.
Ovim tekstom nastojala sam Vas uputiti u područje svoga rada.
Djeca su mala čuda i svjetovi svaki za sebe. Moj je zadatak doprijeti do svakog djeteta i naučiti ga kako savladati prepreke u komunikaciji, jeziku i govoru. Alati koje u radu koristim jesu osmijeh i igra, a moji su glavni suradnici roditelji. Radimo kao tim i postižemo rezultate!
Rad je organiziran individualno tijekom cijele školske godine u trajanju od 45 minuta u terminima prema dogovoru. Cijena ovisi o načinu plaćanja i intenzitetu. U cijenu su uključeni svi materijali i edukativna sredstva koja su potrebna Vašem djetetu za rad, materijali za vježbanje kod kuće, pisani materijali za vas roditelje te pisano inicijalno i završno stručno mišljenje.